..suza na dlanu..
15.01.2011.
..Nedostaješ..




..U beskonačnoj toj mojoj sreći ipak ponekad preko lica i očiju prođe sjena tuge.





Nitko ne može osuđivati moje izbore, niti moje mišljenje.
Zato što nitko nije probao moje osjećaje i moje bolove.





..suza na dlanu..
00:02 - Komentiraj ( 9 ) Print - On/Off

22.03.2010.
..Kad čovjek izgubi ono što je volio - živi samo zato da bi se sjećao onog što je izgubio...

Vrijeme samo prolazi, i taman kada misliš da si nešto postigao, da nešto imaš, tada se nešto promijeni.
I onda više nemaš ništa, ili ti treba nešto drugo, nešto više, ono što imaš više ti nije dovoljno i zbog toga ničemu i ne vrijedi, i moraš sve iz početka.
Ostaju samo uspomene, i misliš, one su najvrijednije, ali vrijeme prolazi, a život te ne cijeni zbog tvojih dragocjenih uspomena koje ćeš, prije ili kasnije, odnijeti sa sobom u zaborav.



There are things that we don't want to happen but have to accept,
things we don't want to know but have to learn,
and people we can't live without but have to let go..



Razloge nečijeg odlaska iz naših života ne treba tražiti, jer koliko god pokušavali nećemo naći onaj pravi.
Ja ovaj njegov ne želim da tražim ni među tasovima mog horoskopskog znaka, ni među ljudima i događajima oko nas, ni među razlikama u naravi, mišljenjima ni mentalitetu..
Oni su jednostavno postojali i bili, činilo mi se samo na prvi pogled, jači od onog što nas je spajalo...
Nažalost, nismo uspijeli da ih prebrodimo.
Na kraju, mislim da je poslije svega nešto ostalo.. I to toliko lijepo i snažno, da ću se ja, a nadam se i on, tog vremena i te ljubavi, sjećati kao nečega što se čovjeku ne događa baš svakog dana...



..If tomorrow never comes
Will he know how much I loved him??..






"..Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove isprepletene grane i pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pesme slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji, može se dobiti samo po cijenu velike boli.. ili bar tako legenda kaže..."
Ptice umiru pjevajući, Coleen McCullough


..suza na dlanu..
14:40 - Komentiraj ( 45 ) Print - On/Off

12.03.2010.
..Time is like a river. You cannot thouch the same water twice, because the flow that has passed will never pass again...

Sunce se diže visoko na nebo, a potom polako zalazi.
Ljudi dolaze i odlaze.
Vrijeme prolazi.
Život je izlet, nije li?



Trebam kišu, želim opet plakati.
Trebam slobodu, želim opet sanjati.
Trebam i dodir, želim opet osjećati.






...Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu...



Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć.
Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde ka kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladenačkih ljubavi.
Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda.
Ali...umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo.
Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle.
Nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca.
Niti iščekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese, pa da po tko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane:
"Ljubim te", "Mislim na tebe", "Nedostaješ mi".
Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine.
Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može.
Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi nebi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena.
I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo k onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame.
I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.
A kad se pogledamo u ogledalo vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih.
Nemojte se navikavati na bol jer je s njom vrlo lako živjeti, to je moćna droga.
Prisutna je u našoj svakodnevnici, u prikrivenoj patnji, u odricanju od društva, ljubavi kada je krivimo zbog propasti naših snova.
Bol plaši kada pokazuje svoje pravo lice, ali je zavodljiva kada je odjevena u žrtvu, odricanje. Ili kukavička.
Ma koliko je čovjek odbijao, uvijek pronađe načina da bude s njom, da se u nju zaljubljuje, da je učini dijelom svog života.
Nitko nije zaštićen.



Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha?
Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe??






I gdje su sada kiše da isplače svu bol koja stoji na nespokojnoj duši?
U kojem vremenu je zastala sloboda s kojom je zatvorenim očima sanjala sve svoje pobjede i zlatne medalje?
Zašto više ne osjeća ni dodir tuđe ruke koji i ne pristaje njezinom obličju?
Gdje se sakrila ona ista klinkica nepotkupljiva? Što mijenja pravila i slijepo vjeruje svojim snovima.
Sa srcem djeteta što svijet osvaja.
Sada je samo jedna usputna djevojka koja je dala najviše što je imala... SVOJE SRCE.



Uvijek sve završava bliže bolu.



..suza na dlanu..
00:20 - Komentiraj ( 31 ) Print - On/Off

04.03.2010.
Nasmiješi se s mnogo dobrote i malo, malo gorčine. Oprosti životu i svijetu što nisu savršeni...

Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk.
Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka.
Ali kad pukne srce, nastane tišina.
Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se čuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona.
Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti.
Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče.
Tako to izgleda i tako to zvući, kao velika izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja.
Ali takva je ljubav.. Nitko nije nedodirljiv.
Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne.
Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.


You never really stop loving someone.
You just learn to try to live without them...


Još uvijek se ogledava da vidi što drugi rade kako bih bila sigurna da nije posve drugačija; još uvijek se ogledava tražeći pomoć, nadajući se da će je netko pogurnuti ili joj došapnuti savjet.
No, čini mi se da ne uspijeva uloviti ničiji pogled.
Izgleda da se nitko oko nje ne ogledava i pita što sad.
Zašto ima dojam da je jedino ona zbunjena i zabrinuta zbog svojih odluka i smjera u kojem ide?
Gdje god pogleda, vidi samo ljude koji guraju dalje...

Samo ona stoji nepomično uperenog pogleda u neku daleku prošlost. I ne miče se. Stoji.

Like all people who have nothing, I live on dreams.




..suza na dlanu..

22:41 - Komentiraj ( 19 ) Print - On/Off

26.02.2010.
..Don't judge her because she lost everything.. This world is not for her!

Dobra ti veče, draga djevojko... Javlja se tvoja savjest koja se ovih dana probudila u tebi.
Dugo nisi imala problema samnom, jel' da? Dođoh da te podsjetim da ja još uvijek postojim.
I da se uvijek uključim natrag u rad kada tvoje pogreške dosežu svoj vrhunac.
Nikada nećeš naučiti, zar ne?
Možda živim u tami, i ne vidiš me, ali ja pratim te u svakom tvom stopu.
Došlo je mojih pet minuta. Djevojko, saslušat ćeš me ovaj put!
...
Jesi li sada sretna?
Pitaš se o čemu pričam. Podsjetit ću te...
24. 2. 2010.

Vjerujem da ti je taj dan ostao duboko urezan u sjećanje. I tebi, i meni.
Djevojčice, nisi povrijedila samo sebe i svoje unutarnje stanje. Doprla si do još jednog osjećaja, do još jednog života.
Vjerujem da pamtiš sve izrečene riječi.
Htjela si odigrati glavnu ulogu u svemu tome, i jesi. Ali znaš, nisi zaslužila aplauz, tvoja predstava baš i nije bila mudra.
Koju poemu izvuči iz svega što si nam priredila??
Gdje si pogriješila?
Barem si ti bila ta, koja je uvijek bila prva koja je imala glas protiv laži. Nikada nisi podržavala nijedan lažni osmijeh, suzu.. riječ..
Što ti se desilo? Zašto si se probudila u nekom drugom snu, koji nije tvoj??
Zašto si dozvolila da utjecaji drugih prodru u tvoje nacrtane vodilje i poremete svaki trag tvog cilja?
...
Htjela si biti sama. I sada si sama.
Odbacila si sve od sebe. Odbacila si svoju sreću, ljubav, nadu u bolje sutra, razlog za bolji život.
Svemu si okrenula leđa kao da se okrećeš od onog što nikada u životu nisi podržavala, što ti nikada nije bilo važno.
Sada ti je žao?
Barbiko, nije li možda malo prekasno?
Palo je puno lažnih riječi. Riječi koje su boljele.
Pale su odluke koje su nanijele suze i bol.
Dopustila si da niz tvojih usana krene riječ koja je srušila tvoj zaljubljeni svijet.
Znaš, u život ne cvjetaju ruže svima. Netko dobiva i trnje.
Misliš da je nemoguć hod kroz trnje?
Misliš?
Znaš?
Opet si u krivu. Naravno, kao i svaki puta kada je tvoja odluka donesena u naletu depresivnih dana.
Nagla si. Još nisi primijetila kako te to svaki puta iznova košta u životu?
Djevojko, zar još nisi naučila??
Gdje je nestala tvoja upornost za borbu i vođenje kraja predstave?
Stavili su te na glumačke daske, da pokažeš da te daske život znače.
Nisi uzalud dobila glavnu ulogu. Nije sav trud uzalud uložen u tebe.
Što ti se desilo, pita te opet tvoja savjest??
Jesi li do kraja pročitala scenarij? Jesi li obratila pažnju na didaskalije?
Ako jesi, zašto onda tvoja uloga nije ispunila očekivanja?
Glumci nikada ne odustaju. Samo se tjeraju naprijed, naprijed i naprijed.
Njihova uloga je zabaviti i zadovoljiti publiku ispred sebe.
Sjećaš se rasporeda sjedenja prvog reda?
Bili su jedan do drugog.
Bili su poredani ovim redoslijedom:
Život.
Ljubav.
Borba.
Opstanak.
San.
Želja.

...
Bio je to prvi red.
Iz drugog reda čuo se zvuk glasova onih koji su te nešto manje voljeli.
Pitaš se čemu su uopće onda došli na premijeru tvoje predstave?
Upravo zbog toga jer nikada nisu vjerovali u tebe i željeli su vidjeti tvoj poraz. Uživati u svojoj pobjedi.
Slabost.
Predaja.
Naivnost.
Neupornost.
Odustajanje.
Lakoća.

Smijali su ti se u lice. Vidjela si ih. Što si učinila?
Zastala si. Ignorirala si publiku iz prvog reda.
Publiku koja je predstavljala tvoj idealizam.
Prepustila si se lažnom pljesku tvojih neprijatelja.
Iza njih skrivalo se lice koje želi vidjeti tvoj poraz, tvoju predanu borbu u njihovu korist.
Iza tih maski skrivao se obraz koji želi vidjeti suze u tvojim očima, bol u tvom srcu i jecaj tvoje duše.
Tvoja savjest sada plješče borcima koji predstavljaju tvoj pad, glumcima koji zapisuju tvoje poraze, jer ovaj put tvoja predstava bila je tvoj završetak maštanja, a njima je to značilo samo korak hrabrosti i poticaja da ti prirede maskenbal na kojem ti opet nećeš znati izabrati pravu masku.
Pala si. Izgubila si. Bio je to tvoj kraj.
Odustala si od svega što je vrijedilo. Od svega što je pisano pod tvojom knjigom života.
...
Tvoje srce željelo bi znati pravi razlog zašto si mu oduzela jedino što je u životu voljelo istinski?
Srce se pita zašto uvijek iznova postavljaš mu razloge koje ono ne može shvatiti?
Ovaj put ni razum nije odigrao svoju ulogu. Jer nisi mu dala vremena da ti postavi dvojbu.
Ovaj put si se ti probudila pod utjecajem tuđe ruke koja te dovela do pomrčine sunca.
Ali.. Oprosti, draga djevojko, no tvoja savjest ti neće dati mira da prespavaš ove dane kao da je sve iza tebe.
Tek sada počinje tvoja borba za opstanak.
Tek sada ćeš trebati navuči pravu snagu na sebe kako bi se živa probudila svakog sljedećeg jutra.
Ja, tvoja savjest, borit će se za svoje pravo. Za istinu.
A istina je da si ti lagala.
Istina je da si obukla na sebe lažni identitet koji ti nikako ne pristaje.
Živiš sa njime tek dva dana, a kao da si dotakla dno dna.
Nećeš dugo izdržati u takvom okruženju.
Jer nisi to više ti.
Djevojka zvana anđeo bez krila.
Nisi više ona njegova mala barbika.
Nisi više ni njezino zlato.
Postala si... marioneta pod rukama tuđe vlasti.
Postala si lutka kojom upravlja zla kob.
Pitanje je hoćeš li se živa izvući iz svega toga.
Pitanje je hoće li ti tvoj život, tvoja ljubav, tvoj san moći oprostiti lažne riječi koje su sišle preko usana.
Hoćeš li moći vratiti osobnost koju si nekad imala.
Prodala si se. Za samo jedan ironičan osmijeh njezinog lica.
A tko je ona da je dobila takav snažan utjecaj na tebe?
Samo jedna u nizu koja ne zna voljeti, za koju je sve igra.
Ne ljuti se, ali pobijedila te! Ova medalja koja sa sobom nosi lik tvog najljepseg anđela pripada njoj.
Ostala si prazne ruke, djevojčice malena...
17:19 - Komentiraj ( 17 ) Print - On/Off

16.02.2010.
..rekla je: "Nije mi ništa" i tek je onda počela da plače...



Bila si djevojčica. Što li si znala tada o životu? Na tvojem licu očitovale su se crte razigranog djetinjstva i vjerovanje u sanjarski život. Bila si sretna.
Budila si se iz dana u dan nesvjesno, ne razmišljajući da te dani, mjeseci i godine prate u stopu.
Prolazili su svi ti dani djetinjstva i prerastali u odličje jednog mladog života - mladosti koja sa sobom nosi niz odgovornosti.
Probudila si se jednog dana iz svojeg dječjeg sna, zatvorila škrinjicu prepunu igračaka i krenula u svijet odraslih.
Postala si odrasla. Počela si brinuti za tisuću i jednu stvar. Malo što ti je bilo jasno. Još bi se katkad pitala zašto ovo mora biti tako, zašto je to potrebno, čemu ovo. Željela si stvoriti neki svoj način za održavanje ravnoteže svojeg života. A što li si tada znala o životu?
Probudili su te iz sna, skinuli ti ružičaste naočale i pustili te u svijet prepun zlih ljudi i njihovih nemguće praćenih koraka.
Snalazila si se, nekako. Svi su od tebe uvijek očekivali malog borca s puno snage za sve.
To je bila tvoja mana. Uvijek si brinula da ne iznevjeriš druge, ne razmišljajući na svoje vlastito stanje. Uvijek si željela svima udovoljiti, kako se ne bi razočarali u tebe.
Što si učinila od sebe, draga djevojko? Jesi li se izgradila u čvrstu osobu ovih narednih 19 godina?
Priznaj si. Prihvati svoju pogrešku. Ne njima, sebi.
Cijeli tvoj život igran je u igri "Istina/Izazov".
Kada bi došao red na tebe da biraš, uvijek bi odlučno rekla "Izazov."
Djevojčice, voljela si se igrati, od nekada.. Zašto? Jesi li ostala u onom vremenu?
Ili je jednostavno tvoj strah pred istinom bio jači od tebe?
Izazov.
Koliko puta si gubila u životu? Koliko je iza tebe ostalo nedovršenih referata?
Ostavila si ispred sebe četiri papira naslovljena važnim naslovima.
Na prvome stoji "Život", na drugome "San", treći je "Vjera", četvrti "Ljubav".
...
Život? - u zagradama si stavila citat:
"Život treba biti roman koji smo sami stvorili."
Zanimljivo. Podsmjehuje se tvoja druga strana kada to čita. Sjeti se, pisala si to donedavno.
Bila si to ti, djevojko. Lice ti je izdavalo crte straha, ruka je drhtala kada je ispisivala misli o životu, jer ni sama nije vjerovala u to što piše. Tješila se. Htjela je utješiti tebe, djevojku u svijetu odraslih.
Pisala si kako je život lijep, ako ga živjeti znaš.. Još uvijek podržavaš svoju teoriju o životu?
...
Okrenula si list. Pisalo je "San."
Palo ti je na pamet: "Život je san." Sjetila si se lektire iz školskih dana.
Uvijek si imala dva pojma za objašnjenje tog dijela. Prvi bi bio da svoju sudbinu ne možemo izbjeći, ma koliko bježali od nje i drugi da se čovjek svojom upornošću i razboritošću ipak može suprostaviti višim silama.
Ali to je bilo samo objašnjenje djela. Tvoj život ne vjeruje danas u sudbinu. I ne vjeruje da može nadmašiti suprostavljanje svijetu koji ima jaču ruku od tebe.
Tvoja budućnost, samo su tvoji snovi. Tvoja nada samo je tješenje u nešto nemoguće.
Sudbina?-to nazivaš kada na površinu isplivaju tvoje pogreške koje toliko teško priznaješ. Onda vjeruješ u sudbinu. Jer ne želiš priznati da je tvoj strah ponekad jači od tvojih mogućnosti.
Ali i dalje ostaju tvoji snovi na drugom listu papira. Sanjaš bolje dane, njegove korake na svom kućnom pragu, njegovu ruku na tvom ramenu. Sanjaš idelanu harmoniju života i pravednosti među svim ljudima. Ispisuješ snove o sretnoj budućnosti, kao da još netko danas vjeruje u bajke. Sanjaš raj, a nikako na kraj da pristaneš.
Djevojko, probudi se. Nije dobro zanostiti se snovima i zaboraviti živjeti!!
...
Okreni još jedan list. Vjera.
Ostalo je jedino što je vrijedno. Premjestila je sva brda i izgradila čvrstoću u tebi. Jedino čime se možeš ponositi - vjera.
...
Ostaje ti Ljubav. Opet ironija. Podrugivanje. Osjećaš li taj smijeh jačega od tebe?
Vidiš li tu ruku hrabriju od tebe kako ti ispred očiju uzima ono što si zvala svojim?
Stajat ćeš i dalje nepomična poput kipa na glavom trgu, i vjerovati u zlatni prst? Ako ga dotakneš, da zaželiš želju, a ona će ti se ostvariti?
Opet vjeruješ u snove. Opet se tješiš nemogućim.
Ljubav. Čini se da je i taj papir bio ispisan, ali namočile su ga tvoja suze koje su padale po njemu. Sada je ostao samo mokar papir, razmrljen tintom kemijske olovke. Na kraju je samo nacrtano slomljeno srce.
Djevojko, tvoja ljubav bila je u tvojim rukama. Život ti je, kao i obično, stavio par prepreka na putu do sreće. Bile su postavljene da ih prođeš. Ili zaobiđeš. Bez pada.
I što si ti učinila kada si naišla na prvu prepreku?
Okrenula si se i rekla da tim putem ne možeš proći jer je izgrađen preveliki zid.
Znaš, nisi niti pokušala, a donijela si odluku.
Odustala si. Oprosti, lažem, nisi. Rekla si da znaš drugi put koji će te odvest do cilja.
I da, otišla si tim drugim putem. Hoćeš priznati pred svima kuda si došla?
U slijepu ulicu. Da.
Bio je to put koji si sama odabrala. Koraci su se vukli, jedan za drugim, a došla si - nikuda.
Odjednom si se našla u očima koje nisu njegove, osmijehu koji ne sjaji poput njegovog, zagrljaju koji je toliko hladan. Pred tobom je bio onaj strah koji te doveo do zidova koja više nitko nije mogao srušiti, pa ni ti sama.
Pogriješila si. Sama. Bila si slaba. Djevojčice, bila si kukavica.
Trebala si samo smoći malo snage i više volje da prođeš zid. Da pobijediš Nju. Sada ti se smije. Prepustila si joj Nešto na dlanu ruke. Uzela ti je nešto najvrijednije. Igrala se s tobom.
Istu onu igru. Istina/Izazov. Znala je da ćeš ići na izazov. I da, izazvala te. Prihvatila si izazov, kao što si svakog prihvaćala.
Ali ovaj nisi usavršila.
Sada je kasno da se kaješ što si pogriješila.
Sada je kasno da ponovo igraš bocu istine.
Prekasno.
Tvoj svijet se srušio i bit će ti potrebno puno vremena da ponovo izgradiš sve od temelja.
Vjerujem da ćeš uspijeti, ali nakon toga više nikada nećeš biti ista.
Jer, razbile su se tvoje iluzije i lažan sjaj o sretnom životu.
Djevojčice, život je tragedija - uhvati se s njom u koštac i ispuni svoj zadatak.
Ne plači, suze nisu lijek. Digni se tamo gdje si pala i obriši prašinu iza sebe. Da nitko ne vidi trag tvojih poraza, da nitko ne dođe do tvojih odaja.
Sakrij strah jer on će te odat da si nekad bila preslaba da bi branila svoj život.
Osmijehni se, i prihvati borbu koju ti život nudi.
Prihvati moju ruku, govori ti to drugi dio tebe, koji je predugo spavao u tebi.
Možda se prekasno probudio, al uznemirile su ga tvoje suze u očima.
Pred tobom opet dolazi vrijeme lažnih osmjeha, ponovno će se staviti maska na lice.
Ne boj se da te oči ne izdaju. Da ne zaplaču. Znaš da su nekad davno i one znale dobro glumiti.
Ali čini se da su sada izgubile tu vještinu. Ali vratit ćeš je ti. Samo se moraš prisjetiti..
Udahni zrak punim plućima i kreni dalje. Ne dozvoli da te nečiji hirovi unište. Jer tko su oni da ti kroje sudbinu, slamaju tvoje srce? - Nitko.
Jednostavno, ne daj. Iz inata, iz prkosa, ali ne daj.
Govorim ti to ja, ona ista djevojčica, koja je zajedno s tobom padala.



..Znaš onu priču o životu poput filma? - Svuda glumci oko tebe..
Živim ga.


..suza na dlanu..
19:29 - Komentiraj ( 20 ) Print - On/Off

06.02.2010.
..Every day you miss her more and more. For all that passed, for everything that comes. You miss her.. *F.I.M.M.*

"Jučer smo položili ispit zrelosti, večeras moramo položiti još jedan ispit. Učinit ćemo to hrabro. Još samo nekoliko minuta dijelilo nas je od života i smrti.
On te danas prvi put neće pozdraviti, a čeka te. Neće ti reći ni jedne riječi, a ostao ti je vjeran.
Nije primijetila, koračala je hrabro. Još samo dvije stepenice i bit će joj sve jasno.

...
Plakala je. Plakali smo svi, ali njezin plač je bio drugačiji."
...
"Ovaj je mladić u životu trebao učiniti velike stvari. A evo, tu si pred nama u onom istom odijelu bez života.
Otišao si tako mlad, a bio si prijatelj svima, uzor i naš ponos. Pred tobom je bio život koji nećeš više živjeti, budućnost koja se neće ostvariti.
Odlaziš i teško nam je. Voljeli smo te. Ostat ćeš u našem sjećanju, premda te više nema.
Plačemo nad tvojom sudbinom no mi je ne možemo zaustaviti. Volio si glazbu, ali više od svega volio si ljude.
Odlaziš, a sinoć nam se činilo da ćemo još dugo biti ponosni na tebe, još dugo ti pljeskati.
Zbogom i hvala ti."

...

...Minuta šutnje...


Lice su prekrile suze. Oci salju signal nemoci. Jos jedna u nizu serija odustajanja. Serija koja ne prestaje..
Teski koraci vuku se, jedan naprijed, unatrag dva.
Tesko se odvojiti od tog kreveta gdje lezis ti. Tesko se odvojiti od tih ociju koje su se sklopile zauvijek i otisle nekom drugom snu.
Ruku pod ruku, vuku je da krene prema tim vratima. Na njima je natpis: "Posljednje zbogom".
Jednom nogom, potrcala bi puna zanosa prema tim vratima, ocekujuci da ce mrtvo tijelo ustati iz oklopa smrti. Drugom nogom, zastaje, vuce se unazad s vremenom, kao da nije svjesna sto se desilo. Zeli pobjeci, ali ne moze.. Vodi je ruka jacega.
Srce bolno jeca, dusa samo sto ne vrisne. Tijelo je nemocno. Nista je vise ne slusa.
Pogledala je u nebo.
Anđeli su rasirili svoja krila, kao da cekaju nekog koga ce povest sa sobom. Tiho je sagnula glavu. Moli se da i nju uzmu zajedno s Njime. Moli nebo da zaplace sasvim tiho, kako bi se njezini koraci izbrisali, a ona otisla neprimjetno.
Pruza pogled i dalje visoko, ali plavo nebo i dalje salje negativan signal. Ovaj poziv nije za nju..
Sve blize teski koraci koracaju prema vratima smrti. Dosla je pred njih, na njima i dalje pise: "Last goodbye."
Posljednje zbogom, tebi. Moj vjeciti ponose, moja snago, moja zastito.
Pogled se ispruzio u tu hladnu prostoriju, okicenu cvijecem i svijecem koje tinjaju jos nekim malim plamenom. I one su na izmaku snaga.
Pozeljela je vrisnuti kada se sjetila tko ovdje lezi, a ima zatvorene oci i vise je ne gleda.
Onako, kao u snu, pitala je Boga, zasto joj je to ucinio?? Uzeo joj je ono najdraze sto je imala.
U Njemu je bila njezina cijela snaga, njezina volja, nada, vjeru. On je bio njezin ponos..
Boze, zasto si ga uzeo kada si znao koliko joj je jos potreban za zivot?? Toliko toga ju je trebao jos nauciti.
Prisla je blize..njegovom mrtvom tijelu.. Zagrlila ga je kao da ga posljednji put grli. Naslonila je glavu na njegovo srce. Ocekivala je da ce kucati zajedno s njezinim.. ali.. Razocarala se.. Od otkucaja nije osjetila nista.
Slomilo se sve u njoj.
U onom trenu sve je stalo, sve je zaplakalo.
Pozeljela je samo da se i njezina svijeca ugasi i da zaspe zajedno s Njime. Tada bi bila sretna.
Osudili su je na zivot bez Njega. Uzeli su joj ga iz ruku kao da nisu znali sto je znacio u njezinom zivotu.
Odvukli su je od mrtvog tijela, od Njega, iako su zaculi taj jecaj, taj krik, prosnju i molbu da ga ostave jer on nije otisao u drugi svijet, samo spava i cim zacuje njezin glas, probudit ce se.
Zatvorili su ga oklopom tame i nisu ga vise zeljeli otvarati.
U toj tami bio je samo jedan prozorcic koji je otkrivao njegovo lice koje je bilo vuklo na blagi osmijeh. Ali oci su i dalje bile zatvorene.
Gledala je kroz taj prozorcic, nije trepnula ni tren okom, cekala je da je pogleda.
Kako li je samo gorko plakala sto ga nije mogla probuditi.. Nije je cuo.
Nesvjesno je pogledala okolinu oko sebe. Oci kao da su bile uprte u nju. Nije shvacala sto se zapravo događa. Zasto je ljudi toliko gledaju i oplakuju?
Pomislila je.. Boze, sto to ima u ljudima tako tuzno? On nije umro. Zaspao je na tren..i taman kad ce svi misliti da treba poci, probudit ce se i poletjet cu mu u zagrljaj.
Opet jecaj.. Bolan krik...
Zacuo se zvuk.. Udarac nekog starog bubnja i tiha melodija trubaca.
Ovo je bio njezin kraj.. Njezina najslabija tocka..
Sva ona bezvezna uvjerenja i tihi saptaji na uho da se smiri, sve one ispruzene ruke koje su izrazavale zaljenje i sucut, u tom trenu nista vise nije znacilo.
Zasvirali su pjesmu koja je trubom pogodila ravno u srce...


"..negdje jos cuvam nesto za tebe
kad dođu jutra puna nevolje
i kad nam nista ne ide, pogledaj u mene...
..ako nas tuzne jutrom probude
i srce stisne se od nevolje,
ja cuvam nesto za tebe, pogledaj u mene...
..MOJ LIPI ANĐELE..."



Otrgnula se od tih zlih ruku koje su je drzale i potrcala prema tom tijelu koje su pospremili u taj oklop vjecnog odlaska.
Potrcala je u krilo onome sto je lezalo na tome.. Unutra su zatvorili jedan zivot, zivot koji je bio smisao njenog zivota, a sada su ga oduzeli i pokrili ga samo nekim veom bijelog cvijeca.
Ugasili su svijecu kao da za Njega svjetlost vise ne postoji. Kako ce joj prepoznati korake u tami??
Molila je nebo da ga vrati. Molila je anđele da ga spuste. Sve svece Bozje molila je za pomoc. Nije zeljela puno, zeljela je da ga vrate zivog.
Boze, zasto je nitko nije uslisao???
Opet su je primili i krenuli s njom u neku setnju. Ispred su i dalje vozili tijelo njenog anđela.
Njezine noge nisu vise bile u mogucnosti pratiti hod suparnika. Klecnule su na pod. Snaga je izmakla.. Nemoc ju je dotukla. Ali nije se predavala...
Digla se iz tog ponora i uporno kretala dalje. Pogled je bio uprt u sliku koju je nosila u ruci.
Stali su... Ispred sebe vidjela je samo mnostvo bijelih anđela koji su ga ispracivali na njegovom posljenjem putovanju u vjecnost.
...
Spustili su ga u tu crnu zemlju... Boze, zasto??
Osjecala se zarobljenom.. Vristala je, plakala, jecala, molila da ne cine to. Htjela se izmaknuti iz tih ruku koje su je drzale, ali nije uspjela..
Oduzeli joj su ga zauvijek!
Nije vise htjela pogledati ni u jedno lice jer su svi bili zlocesti, svi su bili izdajice koji su izdali Nju i Njega. Obecavali su joj da ce se vratiti, uvjeravali su je da jos nije otisao, a sada su ga spustili u taj hladni ponor... bilo je mracno, nije gorjela ni jedna svijeca.
Mnostvo bijelih latica ruza palo je na njegove odaje. Otisao je, a pratile su ga samo njezine suze nemocne.
Vise nije vidjela njegovo blago lice kroz onaj prozor jer je bio predaleko. Predaleko njezinom pogledom.. a nisu je pustili da i ona uđe unutra zajedno s njime.
Melodija trubaca opet je zapjevala... Bilo je receno "Hvala".


"..od svega ti srca hvala...!!"


Sto mu je mogla onda vise reci?? Samo jedno veliko hvala za sve divne godine koje je provela uz njega? Hvala za sve sto ju je naucio, sto ju je uveo u ovaj svijet? Hvala sto je bio i ostao njezin ponos i primjer kako treba zivjeti?
Hvala... Hvala.. A sto reci sada kada je otisao?
Kada ga vise nikada nece vidjeti?..
Kako docekati dan kada Njega vise nema u njezinom zivotu?
Posljednje zbogom?? Zasto?
Ostala je samo njegova sjena, u svakom kutu, za sva vremena. Bilo ga je lijepo imati, jos ljepse s njime zivjeti.
Boze, bilo je prerano da mu kaze zbogom. Trebao je jos mnogo toga dozvijeti. Ona s njime, on s njom..
Nisu joj dali ni jedan pravi razlog njegovog odlaska. Nisu joj dali ni jedno iskreno opravdanje. Tjesili su je nekim besmislicama, da je tako moralo biti!
Tko je tako htio? - sudbina? - ne vjeruje u nju.. Ne postoji.
Bog? - je li se to moze nazvati Bozjom voljom?
Cime da se tjesi? Koja je zapravo prava istina?? Zasto je morao otici upravo On? Zasto se njemu to desilo??
Ne zeli utjehu.. zeli istinu..
...
Polako gubi se, jos ne moze vjerovat da ga oko vise nikad nece ugledat, pa se pita u cemu je svrha uopce kad nas Bog uzima bas kako mu se hoce.
Nije mu rekla zbogom jer nije imala snage. Samo doviđenja.. jer srest ce se ponovo negdje.. Tada ce nastaviti sve sto nisu stigli uciniti u ovome zivotu.
Neka Ga cuvaju anđeli nebeski, a njoj nek daju snage prezivjet te dane...


"..A ona?
Na jastuku lezi.
U nebo gleda, sklapa ruke i suze skriva sto nisi s njom dok letis s anđelima."




..suza na dlanu..
19:36 - Komentiraj ( 15 ) Print - On/Off

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

*07. 5. 2009.* ...Vrijeme ne liječi rane.. Uči nas da živimo s njima...

Prava istina je da sam davno poklonila svoje srce i nikada ga nisam dobila natrag.


..nekim pticama i let je pad...


MusicPlaylist
Music Playlist at MixPod.com



..Pričaj mi njoj - suza na dlanu..
-sasvim normalna djevojka kojoj je 20 godina.
-ponekad neshvatljiva, ponekad nedostižna.
-ponekad sretna, ponekad čudna.
-ponekad drugačija od drugih.
-biće koje još uvijek traži smisao svog postojanja pod ovim svetim nebom.
-sanjar koji sanja bolji svijet.
-izvana: izdržljiva, tvrdoglava, ponosna.
-iznutra: slomljena, razočarana, iznevjerena.
-vidi ono što želi vidjeti, a ono što ne želi zanemaruje.
-i ona je samo čovjek, ali ponekad, samo na tren, poželi biti netko drugi... netko sretniji..
-voli život, bori se za sreću, ali jedino ljubav poštuje.


P.S. Molila bi da Vas, dragi blogeri, da mi javljate za nove posteve!
Hvala.. kiss


Image Hosted by ImageShack.us



..možda je premalo trajalo, al dovoljno kad sklopim oči vidim trenutak zbog kojeg je vrijedilo živjeti.. nitko nema pravo nema suditi, svatko barem jednom može pogriješiti...


"Sve bitke u životu služe da nas nečemu nauče - uključujući i one koje gubimo.
Kad porasteš, otkrit ćeš da si često branio laž, obmanjivao sebe ili patio zbog gluposti.
Ako budeš dobar ratnik, nećeš sebe optuživati zbog toga - ali nipošto ne dozvoli da se tvoje greške ponove."



"Lako je lagati kad znaš da lažeš, još je lakše govoriti istinu kad si u nju siguran. Ali teško je lagati istinu, a još teže biti uvjeren u vlastitu laž."
Renato Baretić - Pričaj mi o njoj


"Sunce se diže visoko na nebo, a potom polako zalazi. Ljudi dolaze i odlaze. Vrijeme prolazi. Život je izlet, nije li?"
Haruki Murakami - Lov na divlju ovcu


"Bila je u pravu: nije mi pripadao. Stvari koje moraš krasti nikada ti zapravo ne pripadaju."
Kathleen Tessaro - Elegancija


"Mnogo je hrabrosti potrebno da bismo svoje snove pokazali nekome drugom."


"Nepreboljena ljubav je stara igračka u škrinji. Ponekad je izvadiš, bijesan što se više ne možeš igrati."


..oni donose osmijeh na lice..

*Moje voljeno biće - Tina*
*Moje najmilije - Lutkica*
*Najdraža princeza*
*This is my shit*
*Annye*
*Anđeo s greškom*
*Izgubljena*
*Slomljeno srce*
*Anelis*
*Little She*
*Esena mono*
*Mala Ceza*
*Lutka bez imena*
*Dust In The Wind*
*Jednostavna cura u kompliciranom svijetu*
*Lutkica za bal*
*Razigrani osmijeh*
*Leptirica*
*Miss Suneshine*



Every person is a new door to a different world.


"...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..."


Image Hosted by ImageShack.us

anna_06@net.hr


..''Moraš vjerovati u sebe čak i onda kada gubiš.
Ništa nije savršeno.
Sve što je iza tebe, ostavi tamo gdje i jest - IZA, a ti kreni naprijed.
Ono što je već "iza" možeš iskoristiti kao iskustvo, da bi ono što slijedi bilo bolje''..



"Život je samo sjena što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa."


"...san o nemogucem ima svoje ime.
Nazivamo ga
NADOM."


"..Kad sve iscezne, kad mnoge stvari izgube vrijednosti u koje smo slijepo vjerovali, ostaje ljudsko bice suoceno sa svojim ponorom, sa svojim neublazenim bolom.."


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us

…život nije album koji možeš zatvoriti kada te pogled na neku sliku gorko zaboli…


"Najiskrenije su one suze sto ih lijemo sami nad sobom"
(William Shakespeare)

..Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu. Stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više...


Nemam se čega plašiti.
Dotakla sam dno.
Od tvog srca niže ne mogu pasti!

..kad bi imala i sto godina, moj najbolji dan bio bi...SUTRA...


Nisu mi podigli spomenik i ime će mi uskoro biti zaboravljeno, ali sam volio nekog svim svojim srcem i dušom, a to je meni oduvijek bilo dovoljno."

Da mi je zaspati, utonuti u ništavilo sasvim nečujno, kradom nestati i umrijeti.


..to su bile zlatne godine, našu ljubav pamti ovaj grad.. za to vrijedi da se pogine, da se vrati vrijeme unazad...

*Bojim se. Puste te da budeš ovoliko sretan samo kad se spremaju da ti uzmu nesto.*


..brojač posjeta od 22.01.2007....
Counter
Counter

credits
o Dizajn: SpeciaL DesigN o
o Kostur: duckdz. o